The Lies We Tell Ourselves – Spora psihološka avantura

• DEVELOPER: Poopsy
• IZDAVAČ: Poopsy
• PLATFORME: PC
• ŽANR: Psychological Adventure
• DATUM IZLASKA: 15. siječnja 2025.
• POČETNA CIJENA: 7,79 €
• RECENZIRANA VERZIJA: PC

The Lies We Tell Ourselves je epizodna avantura iz prvog lica s psihološkim i horor elementima, koja se fokusira na priču, atmosferu i introspektivne teme. Prva epizoda, objavljena u siječnju, upoznaje nas s Vincentom Arnom, čovjekom čiji se život raspada na njegov 27. rođendan kada se suočava s tajanstvenom prisutnošću i vlastitom prošlošću. Igra kombinira istraživanje, zagonetke i nadrealni narativ, ali priča, iako zanimljiva, ne uspijeva vas potpuno uvući u svoj svijet.

Priča je intrigantna, ali može vas ostaviti zbunjenima

Najjači aspekt igre definitivno je priča, iako je ujedno i najkontroverznija. Tematski istražuje samospoznaju, moralnu dvosmislenost i krhkost percepcije. Vincentovo putovanje predstavlja nadrealnu odiseju kroz vlastiti um, oblikovanu prošlim odlukama i potisnutim istinama. Narativ je introspektivan i potiče na razmišljanje, pri čemu igra koristi suptilne detalje koji omogućuju vlastitu interpretaciju priče. Međutim, teško ju je pratiti, Vincentovi unutarnji monolozi i fragmentirane uspomene često otežavaju razumjeti što se zapravo događa.

Na trenutke, pripovijedanje može djelovati presporo i pretenciozno, s predugim animacijama i dijalozima koji narušavaju tempo igre. Iako se nekima možda neće svidjeti prijelazne animacije, osobno smatram da su intrigantan dodatak. One pridonose jezivoj atmosferi, omogućuju kratki predah, a istovremeno prikazuju impresivne animacije i vizuale koji ih podižu na filmsku razinu.

Igra se intenzivno trudi zadržati vašu pažnju kroz narativ, a glasovna gluma je solidna. Glas Vincenta posebno se ističe, dok su ostali likovi uglavnom prosječni. No, unatoč naporima, samo nekoliko trenutaka u priči zaista intrigira. Primjerice, majčina priča o njezinim životnim borbama je snažan dio igre, ali mnogi drugi segmenti ostaju mlaki ili zbunjujući. Najbolji primjer narativne nesklapnosti je priprema za završni boss fight. Tijekom cijele igre nema borbi, a onda se iznenada suočavate s bossom, što djeluje potpuno neprirodno i neusklađeno s ostatkom igre.

Zagonetke su intrigantne i domišljate, ali bi koristile bolje smjernice

Gameplay kombinira istraživanje, rješavanje zagonetki i blage horor elemente. Većinu vremena provodite rješavajući raznolike zagonetke, koje variraju od inteligentno osmišljenih do frustrirajućih. Mnoge se temelje na prikupljanju predmeta i njihovoj interakciji s okolinom. I dok su neke inovativne, druge su bespotrebno nejasne, ostavljajući vas zaglavljene bez jasnih smjernica. Nedostatak konkretnijih tragova može učiniti napredak napornijim nego nagrađujućim.

Ne shvatite me pogrešno, igra nudi tragove, bilo kroz tekst koji treba interpretirati ili kroz Vincentove povremene glasovne upute o tome što treba učiniti. No, soba puna slika bila mi je najveći izazov, zahtijevala je kontrolu mozga kroz promjene slika i zvukove, što je u početku bilo zbunjujuće i naporno. Međutim, nakon dovoljno vremena i truda, rješenje je imalo smisla. U većini slučajeva zagonetke su brzo rješive, ali neke će vas ozbiljno namučiti.

Horor elementi su minimalni i oslanjaju se više na povremene jump scareove nego na trajnu napetost. To nije nužno loša stvar, jer ne vole svi intenzivne horor igre. Atmosfera je mračna i jeziva, ali je dodatno pojačana odličnim zvučnim dizajnom i glazbom, koji pridonose napetosti i dubini priče, baš kao i blagi horor elementi.

Završni dio epizode uvodi zbunjujući boss fight, koji, kao što je ranije spomenuto, djeluje potpuno neusklađeno s ostatkom igre. Borba se sastoji od ponavljajućih faza, gdje svaki put morate riješiti istu zagonetku dok izbjegavate napade. Zbog sporih animacija, ovaj dio igre znatno narušava doživljaj. Također, nadao sam se malo više akcije ili nekim neočekivanim trenucima koji bi me ugodno iznenadili, posebno s obzirom na to da se u igri pojavljuje crv koji kopa tunele i iskače kako bi vas preplašio.

Završne misli

Neću previše ulaziti u to jesu li neki vizuali generirani umjetnom inteligencijom ili koristi li igra AI umjetnost uopće, budući da developer nije dao službenu potvrdu. Iako Steam zahtijeva od developera da navedu upotrebu AI generiranog sadržaja, nedostatak jasne oznake sugerira da ili nema AI elemenata, ili ih barem nema dovoljno da budu primjetni. Utječe li to na autentičnost igre? Ne baš.

Vizualno, igra je nesumnjivo impresivna. Nevjerojatna količina detalja i suptilnih tragova, od dječjih igračaka do skulptura koje govore, oživljava Vincentove uspomene na zanimljiv način. Ovi mali, promišljeni elementi vješto su utkane u priču, čineći cjelokupno iskustvo još boljim. Jasno je da je developer odlično obradio ove aspekte, te tako dodao dubinu i šarm igri.

The Lies We Tell Ourselves je ambiciozan naslov s velikim potencijalom, ali izvedba posustaje na nekoliko ključnih područja. Introspektivna priča i atmosferski dizajn nesumnjivo su najjači aspekti, ali ih spor ritam i frustrirajuće zagonetke pomalo narušavaju. Završna borba posebno je zbunjujuća, djeluje neprirodno i loše osmišljeno. No, ovo je tek prva epizoda, buduće epizode imaju priliku značajno unaprijediti gameplay i ispraviti nedostatke.

Recenzentski primjerak ustupio izdavač

3.3