[Komentar] DEI inicijative u industriji igara izazivaju burnu raspravu među developerima i igračima

Tijekom posljednjih nekoliko godina rasprave o raznolikosti, jednakosti i inkluziji (DEI) u industriji igara intenzivirale su se. Neki developeri, igrači i kritičari tvrde da fokus na DEI skreće prioritete u gamingu s kvalitete i kreativnosti. U nedavnoj objavi na društvenim mrežama, Thomas Mahler, voditelj studija koji stoji iza igre Ori and the Blind Forest, podržao je tvrdnju Elona Muska da “DEI uništava umjetnost”. Mahlerova izjava potaknula je novu raspravu o tome poboljšavaju li ili koče DEI prakse kreativnost u igrama.

Videoigre su se znatno promijenile od svojih početaka. Ono što je nekada bilo tržišna niša, danas je postalo glavni industrijski sektor koji nadmašuje prihode filmske i glazbene industrije. No, s tim rastom došla je i pojačana kontrola. DEI politike, uvedene kako bi se potaknula inkluzivnost, nastoje igre učiniti reprezentativnijima. Mnogi smatraju da ova inkluzivnost poboljšava iskustvo igrača jer omogućuje da se njihove priče i identiteti vide u igrama. S druge strane, neki smatraju da DEI inicijative često djeluju prisiljeno ili neautentično.

Korporativni rast i DEI kao “poslovna strategija”

Neki insajderi iz industrije tvrde da su DEI i druge inicijative društvene odgovornosti korporacija (CSR) često tek “checklist” za velike kompanije u industriji igara. U potrazi za većim profitom, tvrtke implementiraju DEI politike dijelom kako bi izbjegle pravne probleme, dobile porezne olakšice ili pridobile naklonost investitora. DEI konzultantska industrija postala je unosna i procjenjuje se na milijarde dolara globalno. Kritičari smatraju da je ovaj rast doveo do korporativne verzije DEI-a, koja može dovesti do uključivanja raznovrsnih likova i tema više zbog financijskih interesa nego zbog autentične reprezentacije.

Gaming tvrtke sada su odgovorne ne samo prema igračima već i prema investitorima, odborima i dioničarima. Glavni prioritet je ostvarivanje dobiti, što često stavlja kreativnost u drugi plan. Neki igrači smatraju da ovo naglašavanje profita rezultira igrama koje se doimaju manje dotjeranima ili inovativnima, primjećujući da fokus na “ispunjavanje kvota” može narušiti kvalitetu gameplaya i priče.

S tolikim fokusom na postizanje DEI ciljeva, kritičari tvrde da developeri ponekad izdaju igre s manje pažnje posvećene detaljima ili dizajnu. Bugovi, problemi s framerateom i nedovršene priče često se navode kao primjeri igara koje djeluju “ubrzano” ili “bez duše”. S druge strane, neki smatraju da bi rasprava o DEI trebala naglasiti pravedne prilike za sve, a ne samo “ispunjavanje kvota”. Smatraju da je ključno omogućiti autentičnim glasovima da se čuju, te osigurati da se raznoliki likovi i narativi uključuju prirodno i promišljeno.

DEI u gamingu ostaje žustro pitanje o kojem mnogi imaju snažna mišljenja. Mnogi DEI vide kao priliku za rast i bolju povezanost s igračima, dok drugi strahuju da ugrožava kreativnu slobodu i ukupnu kvalitetu igara. Kako industrija nastavlja rasti, čini se da rasprava o DEI-u i njegovom utjecaju na gaming neće uskoro završiti.

Umjetnost vs. korporativna raznolikost

Pristalice Mahlerovog stava vjeruju da raznolikost u gamingu treba nastati “prirodno”, kao dio dobro ispričane priče, a ne kroz korporativne mandate. Oni tvrde da forsiranje određenih tipova likova ili tema može ugroziti umjetničku viziju developera, dovodeći do jednodimenzionalnih likova dizajniranih za zadovoljavanje kriterija raznolikosti, a ne za poboljšanje priče. Igre kao što su Concord i Dustborn kritizirane su zbog onoga što neki vide kao neautentičnu reprezentaciju, uz tvrdnje da likovi i teme djeluju “prisiljeno” umjesto da budu integralni dio priče.

Mahlerov stav usklađen je s uvjerenjem da prava inkluzija treba doći iz srca, a ne iz korporativnih zahtjeva. “Pustite umjetnike da budu umjetnici, i DEI će se dogoditi prirodno,” rekao je, naglašavajući da prisilna reprezentacija često više djeluje kao strategija za privlačenje određenih publika nego kao autentičan pokušaj slavljenja raznolikosti.

Mnogi obožavatelji i developeri osjećaju se podijeljeno. Iako podržavaju ideju inkluzivnosti, preispituju pristup, posebno kada se čini da prioritet daje korporativnim interesima umjesto zadovoljstvu igrača. Igre poput Baldur’s Gatea 3 i Helldiversa 2, koje stavljaju naglasak na jedinstvene priče i gameplay, izdvajaju se među obožavateljima koji su umorni od naslova koji više teže društvenim porukama nego uranjajućem gameplayu.

Za mnoge u gaming zajednici, problem nije DEI sam po sebi, već način na koji se često implementira u industriji igara.